Iskustva

nmsdragan
/ Kategorije: Svjedočanstva

Citati Terry-a Fox-a

"Ne trčim ovaj maraton da bi postao slavan i bogat."

Terrance Stanley "Terry" Fox bio je humanitarac, sportaš i borac protiv raka.

Postao je poznat po svome Maratonu nade, utrci kroz Kanadu koju je trčao sa umjetnom nogom kako bi skupio novac za istraživanje raka. U spomen na njega svake godine u rujnu ljudi iz raznih zemalja sudjeluju u utrci Utrka Terryja Foxa, najvećoj jednodnevnoj akciji prikupljanja novca za borbu protiv raka.

Terry Fox rodio se u gradu Winnipeg, Manitoba. Kao dječak i kasnije mladić strastveno je volio sport i intenzivno se bavio njime. Nije bio snažan i velik stoga je morao puno više trenirati nego njegovi vršnjaci, što mu nije prestavljalo veliki problem zbog njegove upornosti. U srednjoj školi Fox je volio košarku i želio je igrati na poziciji graditelja igre za svoju srednjoškolsku momčad. Pošto je bio nizak morao je svaki dan trenirati. Uskoro je postao najbolji branič svoje momčadi i uspio u svome naumu.

Kao mladić osvojio je brojne medalje u skokovima u vodu i plivanju impresiravši mnoge ljude svojom kondicijom i izdržljivošću. Iako su mu mnogi trener savjetovali da se počne baviti vodenim sportovim profesionalno Fox je odlučio slijediti svoj san da postane nastavnik tjelesnog odgoja. Nakon završetka srednje škole krenuo je na sveučilište u gradu Burnaby, Britanska Kolumbija, gdje je studirao kineziologiju.

Dana 12. studenog 1976. godine Fox je vozeći kući svoj automobil doživio prometnu nesreću. Zabio je svoj mali automobil u kamion. Na sreću nije bilo stradalih, jedino je Terry koji je i skrivio nesreću, osjećao bol u desnom koljenu.

Godine 1977. žaleći se na bol u desnom koljenu, Terry Foxu dijagnosticiran je zloćudni tumor kosti osteosarkom. Tada jedino liječenje te bolesti bila je amputacija. Desna noga mu je amputirana nekoliko centimetara iznad koljena.

Tri godine nakon što je u dobi od 18 godine izgubio nogu, mladi sportaš odlučio je trčati od obale do obale kako bi skupio novac za istraživanje raka. Kada je stvarao Maraton Nade ideja mu je bila skupiti 1 dolar od svakog kanadskog državljanina.

Utrka je počela 12. travnja 1980. godine. Fox je toga dana umočio nogu u Atlantski ocean. Cilj mu je bio namočiti ponovno nogu, ali u Tihi ocean u gradu Victoria, Britanska Kolumbija. Također je napunio dvije veće boce s vodom iz oceana. Jednu za uspomenu, a drugu kako bi je ulio u Pacifik. Planirao je pretrčati oko 42 km (26,2 milja) na dan. Međutim nije uspio. Metastaze osteosarkoma proširile su se u pluća i 1. rujna 1980. godine bio je prisiljen stati nadomak grada Thunder Bay, Ontario nakon 143 dana trčanja. Pretrčao je 5373 km (3339 milja oko 23,3 milja dnevno) kroz kanadske države: Newfoundland, Nova Scotia, Otok Princa Edwarda, New Brunswick, Quebec, i Ontario.

U lipnju 1981. godine Terry je dobio upalu pluća i 27. lipnja je pao u komu. Kasnije 28. lipnja u 4:35 je preminuo.

 

Citati Terry Fox-a

"Ne mislim da je ovo nepravedno. To je tako kada je rak u pitanju. Nisam jedini koji je obolio, stalno se ljudima to dešava. Nisam poseban i upravo to dodatno naglašava ono što sam učinio. Inspirirati će mnoge ljude, dati im smisao. Samo želim da ljudi shvate da je sve moguće ako se trudiš. Snovi mogu postati stvarnost ako uložiš dovoljno truda u njihovo ostvarenje."

"Kada sam počeo ovaj maraton, rekao sam da svatko od nas da samo 1 dolar, prikupili bi 22 milijuna za istraživanje raka. Nije me briga, nema razloga zašto to ne bi moglo biti moguće. Nema razloga!"

"Ne trčim ovaj maraton da bi postao slavan i bogat."

"Neki ljudi ne mogu shvatiti što ja to radim. Nije šetnja, nije kaskanje, to je trčanje ili ono najbliže trčanju što mogu učiniti i teže je nego činiti isto sa dvije zdrave noge. Izuzetno me ljuti kada ljudi ovo nazivaju šetnjom. Da samo hodam to ne bi imalo nikakvo značenje."

"Kada sam trčao kroz maleni Sparks Street Mall cesta je bila izuzetno uska, ali su i dalje trčali iza mene, dok su ostali poredani sa strane pljeskali. Dug je bio put ispred mene do mjesta gdje su svi ti ljudi bili i jednostavno sam sprintao. Lebdio sam kroz zrak i nisam osjećao bol. Bilo je zaista odlično. Takve uspomene ti nitko i ništa ne može oduzeti."

"Ako ste dali samo jedan dolar, postajete dio Maratona Nade."

"Trčim na jednoj nozi. Vjerojatno ne trčim brzo, ali idem najbrže što mogu. Pomalo mi smeta kada se ljudi odjednom stvore kraj mene. Želim da se ti ljude potrude. Imam izuzetno natjecateljski duh. Kada drugi trče uz mene, trče svega nekoliko kilometara. Za mene je to vjerojatno već 26. kilometar."

"Ljudi su i dalje stajali uz cestu govoreći: Nastavi, nemoj odustati, možeš ti to, svi smo uz tebe. TV ekipa s kamerama me čekala. Mislim da uopće nisu shvatili da su upravo snimili moj posljednji komentar...ljudi su i dalje govorili: Možeš ti to, Terry, možeš ići do kraja. Počeo sam razmišljati o svim tim komentarima u tom posljednjem kilometru...Da, pomislio sam, ovo bi mi zaista mogao biti posljednji."

"Nisam sanjar i ne kažem da ću svojom inicijativom dobiti odgovore ili pronaći lijek protiv raka. Ja jednostavno vjerujem u čuda. Moram."

 

Previous Article Ispovijest Ante Čede Martinića
Next Article Ispovjest Gabriela Garcie Marqueza
Print
1523

Iz medija & Novosti