Iskustva

nmsdragan
/ Kategorije: Svjedočanstva

Ispovijest anonimke

“Moramo shvatiti da nas u životu sreća ne čini zahvalnim, već da nas zahvalnost čini sretnim.„

Moramo shvatiti da nas u životu sreća ne čini zahvalnim, već da nas zahvalnost čini sretnim.„ David Steindl-Rast

Prije samo nekoliko godina, moj je život bio u kaosu. Pila sam previše, spavala premalo, i samo sam (pre)živjela dane. Nisam vodila računa niti o sebi niti o svom zdravlju, emocionalnom niti fizičkom. S svakim sam danom pomalo sagorijevala i na kraju potpuno izgorjela...

Često sam bila depresivna. Nakon što su se moji roditelji razveli kad sam imala 18 godina, izgubila sam obiteljsku bliskost koju sam nekada osjećala. Od tada sam se samo skoncentrirala na one stvari koje više nisam imala... Bio je to neprekidan krug depresije, bijega koji sam tražila u alkoholu, nanošenja boli bliskim ljudima, pa ponovo depresije. Imala sam san da ću odrasti i da će roditelji biti dio mog života, ali sam se umjesto toga osjećala kao da svako od nas ide svojim odvojenim putevima.

Srušeni su moji snovi o tome da će mi roditelji biti na vjenčanju, ili na drugim bitnim proslavama i događajima. Bila sam frustrirana. To je moju dušu dodatno iscrpljivalo i boljelo. Tada još toga nisam bila svjesna, ali sam iz djetinjstva ponijela mnogo boli i kajanja. Kad sam imala samo 7 godina, jedan me je stranac seksualno zlostavljao dok sam bila na izletu s mojom školom baleta. Stid i zbunjenost koje sam od tada nosila su me slijedili poput tamnog oblaka. Kajem se što sam bila previše uplašena da bih se nekome povjerila. Mislim da sam na neki način bila ljuta što mi niko nije mogao pomoći.
Nakon razvoda mojih roditelja, osjetila sam se napušteno i to je ponovo oživjelo mnoga od tih groznih osjećanja. Bilo je to kao da polako eksplodiram iznutra. Stalno sam razmišljala i pričala samo o prošlosti, a potpuno sam zaboravila na sadašnjost.

Nakon što sam godina dopuštala da se u meni nakupljaju negativne emocije, na koncu sam došla do tačke ključanja. Bol koju sam nanosila sebi i svojoj obitelji je konačno prelila čašu. Nešto sam morala promijeniti. Rak dojke mi je dijagnosticiran 2011-te godine. Svijet koji sam do tada poznavala se srušio pred mojim očima. Zanimljivo je kako vam sve padne u drugi plan, nakon što vam saopće da bolujete od terminalne i teško izlječive bolesti. Vrijeme kao da zastane i prošlost nestane, a sve što vam preostaje je – SADAŠNJI TRENUTAK.

Pošto sam bila prisiljena da živim u sadašnjosti, nije mi preostalo vremena da razmišljam o starim ranama ili negativnim temama. Bila mi je potrebna sva moja energija kako bih se borila za vlastiti život. Sve što sam do tog časa proživjela je izgledalo beznačajno u usporedbi s borbom koja mi je predstojala. Liječenje karcinoma vas na neki način dehumanizira, barem na početku. Ogoli vas do srži; učini da se osjetite bespomoćno i nesigurno poput malog djeteta, ovisnog o pomoći odraslih. Osjećala sam se kao da tapkam u mraku, uzaludno tražeći ruku koja će me spasiti. Bila sam ranjiva i nisam imala apsolutno nikakve kontrole nad ishodom liječenja.

Smatram da ponekad kroz život koračamo u iluziji da imamo kontrolu. To je samo donekle (i u nekim trenucima) tačno, ali kad se suočite s bolešću tada sve to pada u vodu i veoma brzo bivate pobijeđeni. Mi, ljudi, imamo naviku da uzimamo naše živote zdravo za gotovo. Mi tek tako mislimo da ćemo se probuditi svakoga jutra i biti zdravi. Ja sam se toliko navikla da živim svoj život iz dana u dan, da sam na kraju zaboravila koliki je to zapravo veliki blagoslov i dar. Bilo mi je potrebno da zamalo ostanem bez svega, pa da bih konačno otvorila oči i počela cijeniti ono što imam.

Pred kraj liječenja, osjetila sam se preporođenom. Iščezli su svi negativni osjećaji koje sam imala o razvodu mojih roditelja. Konačno sam bila u stanju da se toga oslobodim. Moja je duša osjetila mir. Ponovo sam se osjetila optimističnom po pitanju života. Moja je duhovnost dosegla visine koje nikad prije nisam iskusila. Kroz moju bolest, ja sam pronašla – sebe. Otkrila sam ko sam i šta želim. Preplavio me je osjećaj milosti prema roditeljima i postala sam spremna da od njih tražim oprosta zbog mog ludog ponašanja.

Tijekom liječenja, uspjela sam popraviti i obnoviti vezu s njima. Sada posjedujem sreću o kojoj sam nekada samo maštala. Shvatila sam koliko sam vremena provela tugujući, i obećala sam si da neću tako nešto više nikada učiniti. Svako se jutro budim zahvalna Bogu što imam još jedan dan života, još jednu priliku da proživim ovo divno iskustvo koje zovemo – život. Na listu sam prioriteta stavila zdravu ishranu i tjelovježbu. Vodim računa o spavanju. Svakodnevno vodim brigu o svom emocionalnom stanju. Moje je tijelo bilo tu za mene tijekom bolesti, a sada mu vraćam dug!

Oporavak od karcinoma nije uvijek bio lagan. Neću se pretvarati da na tom putu nisam naišla na prepreke. Međutim, moj novi pogled na život mi ne dozvoljava da se samosažaljevam; umjesto toga, brojim blagodati koje su mi dane i nastavljam da koračam naprijed. Osjećam da sam uspjela da svoje najnegativnije životno iskustvo pretvorim u pozitivno tako što sam uzela pouku iz svoje bolesti i načinila neophodne promjene u svom životu. Zahvalna sam Bogu što mi je pružio još jednu priliku.

A šta je s mojom nekadašnjom predstavom o životu? Shvatila sam da nije potrebno da se vežem za nešto što ne funkcionira. Oslobađajući se onoga što nije dobro, neprimjetno sam došla do nove vizije i to je jedna od stvari koja je najviše rasteretila moju dušu. Moja nova vizija je ostvariva, moja nova vizija se već dešava. Živim je upravo sada. Umjesto da se fokusirate na one stvari koje ne funkcionišu u vašim životima, pružite malo ljubavi i pažnje onim lijepim stvarima. Svako jutro se prisjećajte onih stvari na kojima možete biti zahvalni dragom Bogu. Uskoro ćete primijetiti kako će se vaš negativan način razmišljanja početi mijenjati i bit ćete u stanju da osjetite sreću koja čeka na vas.

Autor: Miya Goodrich
Preveo: Nedim Botić

 

Previous Article Ispovijesti poznatih
Next Article Ispovijest Rebeke Đukić
Print
739

Iz medija & Novosti